Kulturna politika u digitalnom dobu: Tko i na koji način financira hrvatsku kulturu?

Kultura je u javnoj raspravi često označena kao sektor koji živi od donacija i entuzijazma, a ne od sustavne politike. Ipak, podaci o javnoj potrošnji pokazuju kompleksniju sliku: Ministarstvo kulture i medija RH rasporedilo je u 2025. godini ukupno 453 milijuna eura iz državnog proračuna za kulturu, medije i zaštitu baštine – što je nominalno povećanje od 11 posto u odnosu na 2024.

Struktura javnog financiranja: Tko prima, tko ne prima

Analiza distribucije sredstava ministarstva otkriva koncentraciju u institucionalnim primateljima – nationalnim institucijama kao HNK Zagreb, Muzej suvremene umjetnosti, HRT i nacionalne knjižnice dobivaju gotovo 62 posto svih proračunskih sredstava. Preostalih 38 posto raspoređuje se putem natječaja i programa potpora za lokalne i nezavisne dionike.

Kritičari ovog modela, osobito predstavnici nezavisne kulturne scene i regionalnih centara, upozoravaju da sustav reproduducira nejednakost: Zagreb i Zagreb County apsorbiraju oko 71 posto svih sredstava, dok kontinentalne i primorske županije dijele preostalih 29 posto uz neravnomjernu raspodjelu.

EU programi: Creative Europe kao šansa

Program Creative Europe 2021.–2027. ima ukupni proračun od 2,44 milijarde eura za cijelu EU. Hrvatska je u prethodnom programskom razdoblju (2014.–2020.) uspjela iskoristiti svega 14 milijuna eura – što je ispod njezine "fair share" alokacije i ukazuje na slabe kapacitete kulturnih organizacija za pisanje EU projekata.

Uredska provjera Creative Europe baze pokazuje da su u prvom pozivu 2021.–2022. Hrvatska kulturna tijela aplicirala za 94 projekta, a financirano je 23 – što je stopa odobrenja od 24,5 posto, znatno niža od nordijskih zemalja s 40–45 posto.

„Problem nije nedostatak kreativnosti ni kvalitete. Naše organizacije često pišu odlične projekte, ali nemaju kapacitet za administriranje europske birokracije. Trebaju nam profesionalni EU project manageri, a ne samo kulturni djelatnici."

— Maja Šorić, direktorica Mreže nezavisne kulture, Zagreb

Privatno mecenatstvo: Pravni okvir koji koči

Model privatnog mecenatstva i korporativnog sponzorstva kulture u Hrvatskoj je nerazvijen u usporedbi s westeuropskim standardima. Zakon o porezu na dobit omogućuje odbitak do 2 posto prihoda za donacije u kulturne svrhe – što je ispod europskog prosjeka i znatno manje od stimulativnih modela u Irskoj (250% odbitak za donacije pojedinim kulturnim institucijama) ili Francuskoj.

Podatci Ministarstva financija za 2024. godinu pokazuju da je ukupna vrijednost korporativnih donacija kulturnim organizacijama iznosila 38,4 milijuna eura – što je tek 8,5 posto ukupne javne potrošnje na kulturu. Za usporedbu, u Njemačkoj je taj udio 22 posto, a u UK-u 31 posto.

Digitalni obrat: Prilike i prijetnje

Digitalizacija otvara nove kanale distribucije kulturnog sadržaja, ali istovremeno komprimira tradicionale prihode od fizičnih ulaznica i kupnje medijskog sadržaja. Streaming platforme dominiraju konzumpcijom glazbe, filma i literatura, a mehanizmi za plaćanje autorskih prava kreativnim autorima ostaju predmetom intenzivnih pregovora na razini EU-a.

Hrvatska je 2024. transponirala EU Direktivu o autorskim pravima na digitalnom jedinstvenom tržištu (DSM direktiva), ali HAKOM i nadležne institucije tek trebaju razraditi precizna provedbena pravila za obveze velikih platformi u plaćanju naknada.

Zaključak: Kultura između simbolike i ekonomije

Financiranje kulture nije samo kulturno pitanje – to je i ekonomsko, jer kreativne industrije u Hrvatskoj generiraju oko 3,7 posto BDP-a i zapošljavaju više od 64.000 radnika. Sustavno podfinanciranje i administrativni tereta koji otežavaju pristup EU sredstvima direktno utječu na ekonomsku vitalnost tog sektora.

Hrvatska kulturna politika stoji pred jasnim izborom: nastaviti model institucionalnog konzerviranja s marginalnim natječajima za nezavisnu scenu, ili prihvatiti strateški model razvoja kulturnog sektora koji bi kulturu tretirao kao investiciju, a ne samo kao trošak.